Tag Archive | Strah

Vodja (3/3)

(prejšnja stran)

Tako je minil prvi dan in z enakim uspehom je prešlo še nekaj dni. Nič posebno pomembnega, same drobne zapreke: skotalili so se v jarek, v globel, zadeli na ograjo, bodičje in trnje, ta in oni si je zlomil nogo ali roko, nekdo se pobil po glavi, a vse te nadloge so se dale prenesti. Nekaj starcev je pomrlo, pa saj so bili že stari. »Pomrli bi tudi, če bi doma sedeli, nikar šele na poti!« je dejal oni govornik in bodril ljudstvo, naj še dalje vzdrži… Nekaj manjših otrok enega do dveh let je izdihnilo, toda starši so stisnili srce, kajti — bog je hotel tako, pa saj je tudi žalost manjša, če so otroci manjši. »Veliko manjša žalost je to, le bog ne daj, da bi izgubili starši otroka, ki je dorastel že do poroke in ženitve! Če je že tako sojeno, bolje čim prej, ker je tudi žalosti manj!« jih je tolažil spet tisti govornik. Mnogi so šepali in se opotekali, nekateri so si zavili robce čez glavo ter si obvezali z mokrimi cunjami buške, nekateri so nosili roke v obvezah: vsi so bili že raztrgani in razcapani, da so jim visele krpe z obleke, pa vendar so korakali srečno dalje in dalje. Vse to pa bi že se prenašali, da jih ni tako pogosto mučila lakota. Toda morali so naprej.

Nekega dne pa se je zgodilo nekaj važnejšega.

Vodja je stopal spredaj, kraj njega najpogumnejši (izginila sta dva. Zanja niso vedeli, kam sta izginila. Splošno mnenje je bilo, da sta bila izdajalca in da sta pobegnila. Nekoč o priliki je tisti govornik tudi spregovoril o njunem sramotnem izdajstvu. Nekateri maloštevilni so menili, da sta medpotoma izdihnila, vendar pa so molčali in niso izrazili svojega mnenja, da bi se ljudstvo ne oplašilo), nato pa vsi drugi. Naenkrat se je prikazala pred njimi od sile velika in globoka kamenitna soteska — cel prepad. Breg je bil tako strm, da ni smel napraviti človek niti koraka naprej. Tudi pogumni spremljevalci so se ustavili in pogledali vodjo. Ta je s pobešeno glavo, mračno in zamišljeno molčal in pogumno korakal naprej, tapkajoč po svoji stari navadi s palico pred seboj zdaj levo, zdaj desno in to ga je, kakor so pravili mnogi, delalo se bolj dostojanstvenega. Nikogar ni pogledal, nič rekel, na njegovem obrazu ni bilo nikake spremembe, niti sledu kakega strahu. Čedalje bliže prepadu. Celo tistim najhrabrejšim med najhrabrejšimi so pobledela lica kakor stena, a živ krst ni smel niti z besedico opomniti pametnega, strogega in pogumnega vodje. Še dva koraka, pa bo vodja na robu prepada. V smrtnem strahu, z izbuljenimi očmi so se zdrznili vsi, najpogumnjši pa so že skušali zadržati vodjo, pa najsi bi se tudi pregrešili zoper disciplino, on pa je v tem hipu že napravil korak-dva in strmoglavil v brezno.

Nastala je zmešnjava, vpitje na pomoč, hrup, strah je objel vse. Nekateri so planili celo v beg.

»Stojte, kam pa bežite, bratje! Kaj tako držite dano. besedo? Naprej moramo za tem modrim možem, ki ve, kaj dela; saj menda ni blazen, da bi šam sebe pogubljal. Naprej za njim! To je največja in morda zadnja nevarnost in zapreka. Kdo ve, če ni že tu, ža to sotesko, kakšna prekrasna rodovitna zemlja, katero nam je namenil bog. Samo naprej, kajti brez žrtev ni ničesar!« Tako je spregovoril oni govornik ter stopil dva koraka naprej in izginil v prepadu. Za njim vsi najnrabrejši, za temi pa so planili vsi drugi.

Javk, stok, kotaljenje, ječanje po strmi steni te grde rupe. Človek bi prisegel, da nihče ne more priti iz tega prepada živ, nikar šele zdrav in cel. Toda človeško življenje je trdoživo. Vodja je imel redko srečo, da se je kakor vedno pri padcu ujel za neki grm, ne da bi se bil poškodoval, in posrečilo se mu je, da se je po malem izkobacal in prišel na breg.

Vtem ko se je od zdolaj razlegalo tarnanje in javkanje ali pa se je slišalo zamolklo stokanje, je on nepremično obsedel. Samo molčal je in premišljeval. Nekateri tam doli so ga začeli potolčeni in razsrjeni zmerjati, on pa se niti za to ni zmenil.

Ti, ki so se srečne je zakotalili in se ustavili ob kakem grmu ali drevesu, so trudoma pričeli lezti iz brezna. Nekdo si je zlomil nogo, nekdo roko, nekdo si razbil glavo, drugi pa je imel ves obraz s krvjo oblit. Kakor koli že, nihče razen vodje ni ostal popolnoma cel. Mračno so s strani gledali vodjo in stokali od bolečin, ta pa niti glave ni dvignil. Samo molčal je in premišljeval, kakor vsi modrijani!

Prešlo je še nekaj časa. Število potnikov se je čedalje bolj manjšalo. Vsak dan je odnesel katerega; nekateri so se odrekli takemu potovanju in se vrnili domov.

Od velikega števila pomikov jih je ostalo še dvajset. Vsakomur sta se brala obup in dvom s shujšanega, od naporov in lakote onemoglega obraza, toda nihče več ni spregovoril. Vsi so hodili dalje molče kakor vodja sam. Celo tisti navdušeni govornik je začel obupno majati z glavo. Težka pot je bila to.

Tudi med temi se je pričelo število vsak dan manjšati in ostalo je še deset tovarišev. Obrazi so bili še bolj obupani in vso pot se je čulo namesto pogovorov samo vzdihovanje in stokanje.

Zdaj so bili že bolj pokveke kakor pa možje. Hodili so ob berglah, roke so imeli v obvezah, ki so si jih zavezali okrog vratu. Na glavah celi skladi ovojev, obkladkov, pavolnatih prevez. Tudi če bi hoteli prinašati še nove žrtve, ne bi mogli več, ker na telesu sploh niso imeli več prostora za nove rane in ubode.

Tudi najpogumnejši in najčvrstejši so že izgubili vero in upanje, vendar pa so stopali dalje, se pravi, premikali se na neki način s težkim naporom, stokanjem in bolestnim ječanjem. Kaj pa bi tudi drugega, ko niso mogli nazaj? Naj bi se mar po tolikih žrtvah odpovedali poti?!

Zmračilo se je. Majali so se tako na svojih berglah, ko pa so se ozrli kvišku, so opazili, da ni vodje pred njimi. Še korak in že so bili spet vsi v prepadu.

»Jejhata, moja noga!… Joj, mama moja, roko sem si zlomil!… Jojmene!« se je razlegalo tarnanje, nato pa samo hropenje, javkanje in stokanje. Nekdo je s pridušenim glasom začel zmerjati dičnega vodjo samega in obmolknil.

Ko se je zdanilo, je njihov vodja spet sedel tako kakor tisti dan, ko so ga izvolili za vodjo. Na njem ni bilo opaziti nikakih sprememb.

Iz prepada se je skobacal oni govornik, za njim pa še dva druga. Ogledovali so se okrog sebe vsi iznakaženi in krvavi, da bi videli, koliko jih je ostalo, pa so bili samo še oni trije. Smrtni strah in obup jim je prevzel duše. Svet je bil neznan, hribovit, golo kamenje in nikjer kake poti. Se pred dvema dnevoma so prečili neko pot in krenili stran od nje. Vodja jih je vodil tako.

Pomislili so na številne tovariše in prijatelje, na številne družine, ki so se pogubile na tem čudovitem popotovanju in prevzela jih je žalost, močnejša kakor bolečina v pokvečenih udih. Z lastnimi očmi so gledali svojo lastno pogubo.

Tisti govornik je pristopil k vodji in začel govoriti z onemoglim, tresočim se glasom, polnim bolesti, obupa in grenkobe:

»Kam naj krenemo zdaj?«

Vodja je molčal.

»Kam nas vodiš in kam si nas privedel? Skupaj s svojimi družinami smo se ti zaupali in krenili za teboj; pustili smo svoje hiše in grobove svojih prednikov, da bi se kako rešili pogina v onih nerodovitnih krajih, ti pa si nas še huje pogubil. Dve sto družin smo odvedli za teboj, zdaj pa preštej, koliko nas je še ostalo?!«

»No, kaj niste več vsi po številu?« je stisnil skozi zobe vodja, ne da bi bil dvignil glavo.

»Kako pa to vprašuješ? Dvigni vendar glavo in poglej, preštej, koliko nas je še ostalo na tem nesrečnem potovanju! Poglej, kakšni smo tudi mi, ki smo ostali. Bolje bi bilo, da sploh nismo ostali živi, kakor pa da smo take pokveke.«

»Saj ne morem pogledati!…«

»Zakaj ne?!«

»Slep sem!«

Nastal je molk.

»Si medpotoma izgubil vid?«

»Saj sem slep že od rojstva.«

Oni trije so obupano pobesili glave.

Strahotno je zabučal jesenski veter na planini in prinašal velo listje s seboj; po hribih je ležala megla, skozi mrzli, vlažni zrak so zasustela krokarjeva krila in oglasilo se je zloslutno krakanje. Sonce se je skrilo za oblake, ki so se valili in jadrno dreveli nekam dalje, dalje.

Vsi trije so se spogledali v smrtnem strahu.

»Kam naj krenemo zdaj?« je iztisnil nekdo iz sebe z grobnim glasom.

»Ne vemo!«

 

Vir: Radoje Domanović, Zgodbe in satire, Slovenski knjižni zavod, Ljubljana 1951. (Prev. Fran Albreht)

Nikjer rešitve

Slediti pouku iz latinske sintakse in se dati sredi najhujše letne vročine striči posebno pri kakem neizkušenem brivcu, to so bili zame vedno zoprni trenutki, kajti življenje se mi nri zdelo nikdar bolj nesmiselno in bedasto, kakor ob takih prilikah. Živ dan se ne bi mogel odločiti, kaj je hujšega kakor to dvoje. Predstavljajte si samo žgoč poletni dan, ko se vam kar možgani v glavi kuhajo od pripeke, vam trepeta zrak pred očmi, se vam telo vse omehča in ohromi, da se človek komaj premika od naveličanosti, in tedaj, denimo, v takem stanju se pogreznete na brivski stol. Brivec vas omota s prtom, da morate otrpniti kakor kak rimski senator. Brivec vam zadrgne prt okrog vratu in nato se prične strašna procedura. Po licih vam lije pot, sili v oči, muhe vas nesramno obletavajo in padajo zdaj na nos, zdaj na obraz, zdaj okrog ust, vi pa imate roke pod prtom in lahko samo zmrdujete z obrazom, grbite nos, zvijate usta. Po obrazu, lepljivem od potu, pa vam padajo drobne dlačice las izpod škarij, se vam lepijo na njem, padajo na oči, pa celo v usta, da morate obupno pljuvati predse. Ne glede na vse te muke pa vas brivec smuka sem in tja in vam vrta glavo kakor kako mrtvo stvar, vam brez vzroka škrta s škarjami okrog ušes in kdaj pa kdaj vam tope škarje iztrgajo kak pramenček las: slastno srknete zrak vase, se zvijate od bolečan, brivec pa vas tolaži, češ: »Saj ni nič, nič, prosim vas!« in začne še bolj energično škrtati s škarjami, misleč si nemara, da vam bo s to muziko potešil bolečino. Kako potrpežljivo pričakuje človek v takem brezupnem položaju tisti brivčev odrešilni: »Hvala, gospod!« Odveže vam prt im vi kar čutite, kako se vam je zjasnilo pred očmi, občutite blaženost, neizrekljivo veselje, kakor če vas nepričakovano neha boleti zob.

Prav tako obupano pričakuje človek glas šolskega zvonca, ki vas kakor bi trenil na mah resi vseh ornih neznosnih absolutnih ablativov in cele povodnji nuncov, quidov, quid quidov in nunc nuncov. In ko šolski famulus pozvoni (tega sem imel vedno za neko angelsko bitje) z enim samim gibom roke, vam zvonec z enim samim zvokom, z nebeškim glasom, razprši vse te negodnosti. O, kako se mi je ta sladki glas vpil v dušo, da ga živ dan ne morem pozabiti!

Pravkar je učitelj dejal:

»Prav tako je na tem mestu prikladno postaviti nec nec. Dajte vi, poskusite!«

In jamete poskušati, se potite, po glavi vam brni sto čudes, a vam nikakor ne gre v glavo izraz prikladno, še manj pa, če pravi učitelj interesantno. Pravkar so vaše muke dosegle svoj vrhunec, pa pozvoni zvonec s svojim nebeškim odrešilnim glasom.

Toda v življenju so se mi kasneje z leti, ko sem že začel pisati in v listih tiskati svoje stvari, pričele kazati še bolj nadležne stvari in sem občutil še hujše muke.

Da vas ne bom preveč mučil, ker vem, kaj so muke, vam bom povedal nekaj, kar se mi je pripetilo pred pičlim letom dni.

Bilo je poleti. Prijeten, svež dan in jaz sem končaval neke opravke, ki utegnejo človeku vznemirjati duha in ga prisiliti k mislim, kakor je na primer menično odplačilo in temu podobno, zato sem se popoldne razkomatal, se zleknil s prižgano cigareto, lepo leže srkal kavo in se počutil nad tem, da me ne vznemirjajo nikakšne misli, tako zadovoljnega, kakor je dodeljeno to samo srbskim ljudem.

In kaj bi me moglo vznemirjati? Najbolj sitnemu uredniku sem izročil svoj rokopis in ta dan sem slastno pokosil, popil čašo vina ali dve, napredoval sem v službi, zdaj srkam kavo, kadim tobak, menico sem uredil, zadovoljen se obračam zdaj na to, zdaj na drugo stran; ne mislim na nič, prijeten občutek zaspanosti me prevzema, a postava mi ne brani, da ne bi z mirnim blaženim spanjem sladko zadremal in že sem se hotel poslužiti te svoje državljanske svobode in pravice, kakor bi bil storil to vsak vesten državljan, kar ti potrka nekdo na vrata moje sobe.

»Za vraga!« sem strupeno zamomljal in moje ugodno zadovoljstvo se je razpršilo kakor pena.

Trkanje se je ponovilo.

»Naprej!« sem kliknil osorno.

Med vrati se je prikazal človek z nasmehom na licu in me ljubeznivo pozdravil, vtem ko sem jaz imel občutek, da bi mu bil zmožen skočiti za vrat. Bil je urednik nekega poljedelskega lista.

»Prišel sem k vam z neko prošnjo. Upam, da me ne boste odbili.«

»O, prosim, kako bi mogli dvomiti?« sem rekel morda iz prirojene mi srbske dobrohotnosti in poskusil, da bi malo ublažil kisli izraz na licu.

»Veselilo bi me, če bi lahko priobčil v listu kak vaš članek o gojenju vinske trte.«

»Rad bi ustregel vaši želji, gospod, a verjemte mi, da se niti malo ne razuanem na to stvar.«

»Kako se ne razumete? Lahka stvar. Nekaji popularnega, kako je treba gojiti čim več trte im kakšne koristi ima dežela od tega. Glejte, prosim vas, jaz jih napišem za vsako številko po nekoliko, a sem študiral svoje čase filologijo.«

Otepal sem se na vse mogoče načine, toda urednik mi je trdovratno dokazoval, kako sem si samo v glavo vbil, da ne razumem te stvari in nazadnje, da jih celo sploh ni treba razumeti, pa se vendarle lahko napiše kar čeden članek.

Na koncu koncev sem mu moral obljubiti, da bom čez deset dni pripravil članek.

Odšel je in moje prijetno razpoloženje je bilo skvarjeno. Hočeš-nočeš, po glavi se ti plete vinska trta.

V tem spet nekdo potrka na vrata.

»Naprej!«

Pri vratih se je prikazal visok, bled, izmozgan človek v ponošeni obleki.

»Dober dan!«

»Dober dan, gospod!«

»Ime mi je Milan Milanović.«

»Drago mi je,« sem tudi jaz povedal svoje ime.

»Prišel sem k vam v neki važni zadevi.«

»Prosim«.

»Moj namen, gospod, je, da pričnem izdajati list za živinorejo…«

»Čudovita misel.«

»Nenavadno drago bi mi bilo, če bi tudi vi stopili v krog mojih sodelavcev.«

»To bi billa nenavadna čast zame, gospod,« sem začel, »vendar pa se na živinorejo prav nič ne razumem.«

»Vem, toda vseeno bi lahko pomagali!… Saj ste vendar šolan človek.«

Branil sem se in otepal, a tisti človek se ni dal ganiti, dokler mu nisem dejal, da bom skušal napisati kaj popularnega o gojenju žrebcev.

Pravkar sem mislil, da sem se že osvobodil skušnjavcev, že je znova nekdo potrkal na vrata.

»Naprej!« sem se zadrl še bolj osorno kakor le kdaj.

Pri vratih se je prikazal urednik nekega patriotičnega lista.

»Prišel sem k vam z neko skromno prošnjo,« je rekel ljubeznivo in se nasmihal, »in upam, da me ne odbijete.«

»Storil bom vse, kar mi bo mogoče.«

»Potrebna mi je kratka rodoljubna pesmica ali zgodbica, kakor hočete. Ne bi vas bil nadlegoval, a moji sodelavci so zaposleni z raznimi znanstvenimi članki, jaz pa moram pripraviti neki nekrolog, pa sem se domislil vas.«

»Pa saj jaz ne pišem pesmi, gospod. Kako naj začnem zdaj pisariti pesmi?«

»Nič lažjega. Sedete, pa jo napišete. Najbolje bi bila epska patriotska pesem ali pa še bolj zgodba.«

Ni mi pomagalo ne opravičevanje ne dopovedovanje in premagan sem dejal:

»Nazadnje, da vam ustrežem, a verjemite mi, zelo sem zaposlen.«

»Ne, ne, splošni stvári že morate žrtvovati trenutek svojega časa. Prišel bom torej v četrtek; tako prost bom.«

»Danes je že torek,« sem ga opomnil.

»No, saj, kakšno kratko stvarco,« je dejal urednik in me tako ljubeznivo in čudovito pogledal, da sem bil kar hipnotiziran. Pred očmi so se mi zaceli vrtinčiti dogodki oživelih spominov brez reda, brez zveze, jaz pa sem obupno grabil po tem kaosu in čutil, kako moram, ne manj ne več, moram še ta trenutek najti idejo za zgodbico.

Ničesar več nisem mogel spregovoriti. Urednik se je vljudno poslovil in odšel, ko je izrazil upanje, da bo delo napravljeno.

Legel sem obupan nazaj, zaprl oči in poskusil misliti na kaj drugega. A kaj, čim bolj odganjam od sebe misli na rodoljubno zgodbo, tem huje me naskakujejo. Pred očmi mi plešejo bodala, kopja, puške, dirja in vrti se nešteto oseb, križajo se strahotni dogodki, grozne bitke, glave padajo, zastave vihrajo, visoko puhte goreče strehe, junaki skačejo na okope.

Kar čutim, kako se mi je pomračila zavest. Dvignil sem se in se umil. Nič ne pomaga. Vsak predmet, vse, kar pogledam, kakor da me priganja, naj poiščem idejo za patriotično zgodbo.

Sédel sem za mizo, zasukal rokave, zmetal z mize vse, si oprl glavo med dlani, zaprl oči in začel premišljevati, o čem naj pišem. Trudil sem se, da bi ravno zdaj mislil o tem. Kar so se mi iznenada malo po malem razpršile vse misli, ki sem jih imel malo prej, vsi dogodki, vse osebe čisto kakor po nekaki komandi. Čim bolj premišljujem, tem bolj se oddaljujejo te patriotske misli od mene, namesto tega pa se mi prično prikazovati pred očmi slavčki, cvetje, potočki, mesečna noč, lepe ženske glave.

»Vrag vas vzemi!« sem zavpil jezno in skočil izza mize.

»Zakaj pa bi sploh moral? Kdo me more prisiliti, naj napišem?!« sem pomislil, sklenil, da ne bom napisal. In odšel sem na ulico.

Hodil sem po cesti in že so se mi začeli spet v glavi gomiliti spomini na vse mogoče domoljubne dogodke in okončine, ki sem jih kdaj videl na svetu, in o katerih sem slišal in bral, a vse mi je tako strašno zmedeno in neurejeno plesalo in vrvelo pred očmi, s tako jadrno naglico, da nisem mogel niti ene oblike dobiti jasno pred oči. Ta naglica je bila hujša od vsega, jaz pa sem čutil, da se moram orientirati v tem vrvežu, da moram pograbiti iz tega bodisi eno samo čisto misel.

Od tega se mi je vse kar pristudilo, slabo sem se počutil, čutil sem, kako močno me je začela boleti glava in še v ušesih mi je zvonilo kakor žvenket mečev in bodal, pokanje pušk, topov, škripanje zob, bobnanje, stokanje ranjencev.

Odšel sem v družbo, da bi se raztresel. Nič ni pomagalo. Čedalje hujše muke čutim. Ni mi, da bi kaj jedel, kaj popil, ne morem se pogovarjati. Venomer čutim, kako mi je domoljubna ideja zajahala vrat in me ne izpusti niti za trenutek, da bi se iz dna duše oddahnil.

Poslovil sem se od družbe in krenil domov.

Tam je bila miza že pogrnjena za večerjo.

»Pojdi, gremo večerjat.«

»Ne morem.«

Zaprl sem se v sobo, prižgal svečo, sedel za mizo in začutil v sebi strašno in nepremagljivo kaprico, da moram do zore napisati.

Vse spet kakor prvikrat. Vse se je izgubilo v meni in nazadnje sem prišel do trenutka, ko nisem mogel ničesar, da, prav ničesar. Zamisliti si nisem mogel niti ene misli, ker sem čutil, kako je neko ostudno breme legalo name in me tlačilo. Potlačilo mi je dušo in um, in to je bilo breme, pod katerim je človek čutil samo eno: »Do jutra mora biti napisano!«

Vstal sem, se jel sprehajati po sobi, legel, spet sedel za mizo in komaj sem se za hip zagledal v kak predmet, že so muke ponehale in začel sem misliti, kako bi bilo treba dati to in ono knjigo vezati, kakšna škoda je, da se mi ije s črnilom pomazal prt in cel kup drugih takih drobnih stvari. In nato sem se spomnil, da sem se bil zmenil z družbo, da pojdemo jutri na izlet in kar na lepem se mi vkreše ona strašna misel:

»In zdaj je treba izgotoviti ono patriotično zgodbo.«

In so spet nastopile muke in bolečine. Utrudil sem se, spanec me zmaguje. Čutim, kako me boli glava. Soba je polna tobakovega dima, na mizi polno cigaretnih ogorkov, zapaljenih vžigalic, tobakovega prahu.

Napel sem vse sile, toda namesto domoljubne ideje mi pride na misel neka budalost: »Pa moj ljubček ima škorenjčke nabrane!«

Lepa reč.

Ne morem pisati, pa basta. Kaj bi se trapil! Rekel mu bom, ko pride: »Ne morem, gospod«, ali pa še bolje kar: »Nočem«. Z mize vzamem polo papirja, na katero sem, napenjaje se, vrgel sto bedastih fraz in jih prečrtal. Jezno zmečkam ta papir in ga vržem v kot in začutim pri tem neko nenavadno zadovoljnost.

Legel sem v posteljo. Spanec me premaguje, a komaj da se pogreznem vanj, že se mi prikaže pred očmi neki Turek s strahotnim turbanom in s pištolo v roki: jahaje preganja nekega srbskega fantka, ta pa beži, beži, in ko je že hotel siromak pobegniti v gozd, je planil iz gošče drug strašen Turek z nožem in ga zabodel otroku v prsi. Brizgnila je kri in jaz sem se zdramil.

»Larifari!« sem pomislil togotno in zatisnil oči, a komaj sem zasipal, že se je spet dvignila misel:

»A domoljubna zgodba?!«

In pomalem je spet začelo pred očmi migotati ono nesrečno mrgolenje oboroženih ljudi.

In tako so trajale te muke do zore.

Naslednji dan sem vstal bled, zlomljen, utrujen, kakor bi bil vso noč vlekel težek voz.

Za trdno sem se odločil, da ne bom napisal, pa vendar čutim breme, nemir, čuden nepokoj, ko pomislim, da bo že jutri zlosrečni četrtek.

V četrtek sem zbral vse svoje sile in pričakoval gospoda urednika da mu odkrito in jasno povem: »Pojdite k hudiču, gospod, vi in vaš domoljubni list. Ne bom napisal, ste razumeli, a zdaj izvolite svojo pot, ker sem ze skoraj umrl od teh vaših marenj.«

Ves sem gorel od nepotrpežljivosti, kdaj pride, da mu bom povedal in si olajšal dušo.

V tem sem zaslišal trkanje na vrata.

»Naprej!« sem se jezno zadrl, da bi se že po glasu spoznalo, kako sem se odločil tudi stepsti se, če bi mi kaj očital.

Urednik je vstopil s prav tistim ljubeznivim nasmehom, jaz pa sem ga sprejel namrgoden kakor najhujšega zoprnika.

Ko me je tako mehko in blago pogledal, sem se od začudenja ves zmedel. Nekam nenaravno se mi je zazdelo, da se tako ljubeznivo vede proti meni, ki sem bil zmožen, da bi izprožil samokres vanj.

»Torej je gotovo, jeli?… Najlepša hvala vam!« je povzel, ne da bi pričakoval odgovora.

»Oprostite, a verjemite mi, da nisem mogel…« sem se začel opravičevati zroč predse.

Čudo božje, pobesil sem oči in se čutil popolnoma osramočenega, kakor dijaček, ki ni spisal svoje naloge in ne ve kako bi povedal to svojemu blagemu in dobremu učitelju.

»Mar ni gotovo?!« je dejal on obupno in me karajoče pogledal.

»Verjemite mi, da so nastale tako zapreke…« sem spet začel svoje opravičevanje…

»Zakasnil se bom z listom. Ko bi bilo višaj do večera gotovo, pa naj mi ponoči postavijo če je treba!« je rekel obupno.

Potegnil sem uro iz žepa. Ura je tri.

»Gotovo bo!« sem dejal s takim prepričanjem, da se je pomiril.

»Prosim vas, da se podvizate. Pridem ob osmih!«

Opravičil se je, da me je nadlegoval, se ljubeznivo nasmehnil in odšel.

Ko je odšel, sem šele začutil vso težo te nove situacije, ki je bila po možnosti še hujša od prejšnje.

Jele so me obhajati prav enake, samo še strašnejše muke pri iskanju ideje.

Napisal sem okrog trideset začetkov in črtal vseh trideset. In niti čudi nisem, kako jadrno je bežal čas.

Pogledal sem na uro. Pol osmih.

Skočil sem kakor da me je strela, pograbil klobuk in planil na ulico. Obšel me je divji strah pred urednikom, tako da bi rajši videl pred seboj četo vojakov z naperjenimi puškami, kakor pa njega.

Taval sem po stranskih ulicah, koder nisem še nikdar hodil in tudi ne nameraval hoditi, edino iz strahu, da ne bi srečal urednika. Prikazal se je od nekod podoben obraz in v srcu me je zbodlo kakor nož.

V pivnico, kamor sem navadno zahajal, nisem smel, in domov še manj.

Nazadnje se mi je vse tako priskutilo in me je obšla taka jeza, da bi se bil najrajši stepel s prvim kogar bi srečal.

»Domov pojdem in povem temu človeku, naj me pusti že vendar na miru in ga ozmerjam kot kapitalnega osla.«

S tako odločitvijo sem krenil domov.

Medpotoma sem stopil v prodajalno, da bi kupil tobaka. Prodajalec sc je ves vznemirjen in preplašen zdrznil, ko sem vstopil.

Zahteval sem tobaka.

»Uh, kako ste me prestrašili!« je dejal možak, ko me je natančneje pogledal in se oddahnil.

»Kaj?«

»Mislil sem, da je neki drugi gospod, ki prav tako prihaja in me venomer naganja, naj mu napišem vse doživljaje iz vojne, kolikor se jih spominjam.«

»In?«

»Tako pač. Obljubil sem mu, da bi se ga bil odkrižal, potem pa so se pričele prave muke. Kako neki bi bil jaz za te stvari?! Kdo pa bo pazil na prodajalno?«

Opazil je, da ga gledam s takim iskrenim sočustvovanjem, da je hotel skočiti in me objeti.

»A kaj mislite ukreniti na to?«

»Čudim se… Danes sem zaprl trgovino in pobegnil z doma. Če bo to še dolgo trajalo, pojde vse po zlu. In ni ta edini, gospod dragi, marveč mi jih je že mnogo prizadelo tako trpljenje.«

»V resnici,« sem pomislil, ko sem odhajal, »v Beogradu izdaja vsak drugi človek kak list.« Nenavaden obup me je obšel.

V domači ulici sem prav pred hišo srečal svojega fanta.

»Kam pa hitiš?«

»Vse pete sem si že obrusil, da bi vas našel. Že delj ko dve uri vas čaka neki gospod! Pravi, da vas mora še nocoj najti.«

Pred očmi se mi je stemnilo.

»Uh, ta zli duh me hoče umoriti!« sem pomislil in prišlo mi je nekaj strašnega na misel, da bi planil v hišo in ga treščil na cesto, kaj nato pa sem začutil čuden strah, da si nisem upal prestopati praga.

»Povej temu gospodu, da sem dobil očetovo brzojavko in da moram še nocoj odpotovati. Ali, rajši ne… Reci mu rajši, da me nisi našel!« sem dejal fantu in se obrnil, da bi še dalje brodil okrog.

Doma nisem smel prenočiti.

Naslednji dan nisem ne kosil ne večerjal doma. In tako sem se skrival v strahu in trepetu na vsak šum, dokler nisem dognal, da je tisti list že izšel.

Ko sem se vrnil domov, ni bilo mojega fanta nikjer. Bil je priden in vrl dečko.

»Vam je kaj znano, kje tiči moj fant?« sem vprašal soseda.

»Do včeraj je bil še tukaj, na predvečer pa je pobegnil pred tistimi gospodi, ki tako pogosto hodijo k vam.

»Morda se je naveličal, da me venomer iščejo?«

»Ne to, toda zdaj so navalili nanj, naj jim on kaj napiše za njihove liste. Branil se je siromak in se otepal, nato pa je nekam pobegnil. Ko je odhajal, mi je rekel: »Rajši grem po svetu, samo da se rešim te nadloge. Čudno se mi zdi, kje je moj gospodar, a tudi on se je branil in otepal in na vsem lepem so ga ti brezdušniki pognali z njegovega rojstnega doma.«

Velika jeza in strah sta me prevzela.

»Kaj bi bilo tu še razmišljati,« sem pomislil, »ker če je celo moj fant pobegnil, potem zame tu ni več rešitve.«

Pa sem zapustil hišo in vse, si najel v vsej naglici zaprto kočijo in velel kočijažu, naj oddirja čim prej in cim dlje iz Beograda.

Z železnico nisem smel potovati, ker sem se bal, da me ne bi ujeli na postaji, z ladjo pa takisto ne.

Pripovedoval sem nekoč nekomu, kako je živel v davnih in starih časih v neki deželi menih, ki je samo pridigal in pridigal in se je to prebivalcem tako priskutilo, da so vsi, kar jih je še moglo bežati, jeli odhajati iz svoje mile domovine in so pobegnili v beli svet ter je tako postala dežela skoraj popolnoma prazna.

Po pravici povedano, nisem mogel nekoč tega prav verjeti, čeprav sem od starih ljudi slišal to, ko pa so se razmnožili uredniki in začeli nadlegovati mirne in krotke državljane in ko sem na lastne oči videl čudo, da so mnogi obrati, krčme, prodajalne, pekarne in druge trgovine bankrotirale, kako so se zapirale, samo, ker so zahajali oni vanje, tedaj nisem mogel niti najmanj več podvomiti, da je postala zavoljo tistega priskutnega govornika cela dežela pusta in prazna.

Mnogoštevilni ljudje s šibkejšimi živci so pri priči podlegli.

Naskoči takega neodpornega človeka kak urednik, pa nato drugi in tretji, in kakor bi trenil ti začne tisti človek veneti.

»Kaj pa ti je, prijatelj!« ga vprašujejo.

»Saj vidiš!« odgovori on obupno in venomer nekaj šepeče in kombinira v glavi članek ali pa kakšno zgodbo za list. Srečajo ga znanci, prijatelji, ga ustavijo in ga hočejo razvedriti:

»Pusti no, za božjo voljo, te ábote; saj vidiš, da si postal že tenak kakor bilka!«

On pa samo pogleda z otožnim očesom, globoko zavzdihne in zaječi, pa spet nadaljuje s svojim šepetanjem in premišljevanjem.

in tako hira človek, hira, dokler navsezadnje, iskaje izhoda, v najhujšem trpljenju ne izpusti svoje plemenite in izmučene duše iz telesa.

Jaz sem iz razumljivih vzrokov bežal sila previdno.

Sele v neki oddaljeni vasi sem se hotel zadržati, da bi se odpočil, ker sem že tri dni kar na poti prenočeval. Toda najprej sem odposlal kočijaža naprej, da bi podrobno poizvedel, ali morda ne urejajo tudi tam kakega lista. Kočijaž je odšel. Čakal sem celo uro, a ga ni bilo. Minili sta dve, minile tri ure, njega ni bilo od nikoder.

»Gotovo se je zgodilo, da so ga ti brezdušniki tudi tam zalotili!« mi je šinila strašna misel skozi glavo in omahnil sem.

»Nikljer rešitve!« sem pomislil v obupu, videč, da se moram na milost in nemilost izročiti strašni usodi.

 

Vir: Radoje Domanović, Zgodbe in satire, Slovenski knjižni zavod, Ljubljana 1951. (Prev. Fran Albreht)

Чудан човек

Враћао сам се доцне из града. Ваздух влажан, тежак, а пут раскаљан. Ветар хуји кроз оголелу шуму што је с обе стране пута. Вече тихо и дивна месечина, те одблескују барице овде-онде где је вода застала и види се пара што се сумпорно подиже с влажне земље у хладан ваздух. Коњ иде ’одом и ја удубљен у неке чудне мисли, што човека обузму у овак’е ноћи и слушам оно монотоно пљескање коњских ногу по блату. Падне сувар с висока ’раста или шушне што крај пута а коњ фркне на нос и презне у страну, те се и моје мисли за часак прекину. Путовао сам тако читав час и нигде живе душе да видим, те ме и нехотично почеше освајати и досада и страх; све оне страшне приче, што сам их још у своме детињству слушао, почеше се ми се врсти по глави. Наједаред коњ учуљи уши, подиже главу окренув је левој страни пута и фркну на нос. Погледам на ту страну и у залатку од једног великог ’раста назрех људску прилику повијену земљи као да нешто копа. Би ми непријатно, те изненађен викнух:

– Ко је?

– Ја сам – одазва се промукао, ’рапав мушки глас.

– Ја сам Вељко из Светлића, зар ти мене не познајеш? Ја сам те виђао, кад си долазио лане нашој цркви.

– Хоћеш и ти кући?

– Па можемо у друштву, а ја знаш волим некако сам! – одговори он и приђе ближе мени.

Био је човек омалена раста и несразмерно велике главе према висини тела, а тако исто му горњи део тела беше јаче развијен према ногама. На плећима му гуњ, а доле само гаће и кошуља. У руци је држао нешто што бејаше пушка или каква батина.

– А што волиш сам?

– Па, тако, знаш, волим, некако ми… ’нако… како да ти кажем… знаш… – поче он испрекидано и одједном прекиде и заћута.

Последње речи је изговорио чудним трепетом у гласу од кога се ја стресох од неког нејасног страха.

Заћутах и ја; корачао је и он крај мога коња и ћутао погледајући ме с часа на час. Тако је трајало неколико минута. Ветар хуји голим грањем, чује се тупо пљескање коњских ногу који се покаткад оплиза или презне од каквог шушња. Мене све више и више поче обузимати немир душевни, те чисто страшљиво упитах свог чудног сапутника још једном:

– А како то да ти волиш сам?

Он застаде, а и коњ застаде инстинктивно.

– Па, ’нако… некако ми боље… Сакријем се негде па гледам како људи пролазе, а мене не види нико, а ја сваког видим. Баш кад би’ хтео могао би’ убити човека из ове шуме па да ме нико не ухвати.

Ја ободох коња да убрза, а осећах како ми срце поче јаче ударати.

Коњ се клиза по каљаву путу и тешко вади ноге из блата, те не одмиче брзо, а мој сапутник иде уз коња и граби да не измакнем.

Не смедох га ништа упитати, а непрестано осећах потребу да треба нешто да га упитам.

– Чуо сам ја коњски топот издалека, па се сакрих да видим ко иде.

– А што се кријеш?

– Тако ме нешто вуче да се сакријем и знаш… баш… како би’ ти рекао? … – и он опет прекиде реч.

– Ја ћу да журим, – рекох му после краће паузе – а ти ћеш пешке лагано.

Он се насмеја тупо, сурово, као кад гавран гракне и тај чудан смех страшно забруја у мојим ушима, нарочито што бејах у тако мочарној ноћи на пусту путу.

– Ти се плашиш? – упита ме он изненадно.

– Па, – заустих…

– Плашиш се, плашиш. Од мене се сви у селу плаше. Никог нисам пипнуо, ал’ тако се нешто плаше од мене… А ја, знаш, идем ’вако сам…

Ућута читава два минута.

– Веле неки, страшно гледам, крваво чисто, а знаш и отац ми је стрељан као разбојник, па… – он опет прекиде реченицу и додаде нагло.

– Гледао сам једном из кукуруза како пролазе путом копачи, па све иду у ред један по један, па нешто мислим: вала кад се плаше могао би’ их снизати једног по једног као голубове… Мој брат је мек, мек, миран као буба, а ја сам, знаш… Оженио сам се, па ми жена добра, а деца љута ка’ ја ’вако… Е, ето, сад ми све крв… крв пред очима…

Ја се стресох и таман ми сену кроз главу да ободем коња и у галопу побегнем од мог лудог сапутника, док он одједном не подиже руке и гласом страшним викну:

– Научи ме шта ћу! … Никог не питам… Идем цркви те… Ето, ево, све ми крв пред очима, крв, па да ми је да убијем неког, ког стигнем… казуј ми…. Није ми свакад, али ми дође тако по некад… казуј ми…

Ја сам већ јурио далеко од њега у галопу и чујем за дуго кроз суморну ноћ његов страшан глас:

– Стооооој! … – а за њим онај грозан смех што личи на глас гаврана.

Кад сам то причао сељацима рекоше ми само:

– А, Веља! … Опак је, ал’ није ништа зло учинио, но му долази тако некад неко лудило, па ’оће да убије, и онда бежи куд знаш. Нико с њим и не сме да иде.

Није прошло ни месец дана, а причају ми да је Вељко убио жену и да су код суда констатовали да је то учинио у наступу лудила.

5. нов. 1899. год.
Београд

 

Извор: Рошуљ, Жарко, Једна заборављена Домановићева прича, Књижевна критика: часопис за савремену југословенску књижевност, година 21, број 1, Београд 1990.

Рођендан (слика из живота)

„…Сутра се навршује двадесет и три године мога живота! … Проћи ће и ово вече, проћи ће и сутрашњи дан тако исто глупо и незначајно, као што су ми ови прохујали! … Да, време јури напред и ја се без сврхе котрљам за њим по овом широком свету. Да се запитам шта сам ја урадио за двадесет и три године свога живота? — Ништа! — морам сам себи на то одговорити! … Грозно је то и помислити; страшно звони у ушима сама та реч: ништа! … Двадесет и три године постојати на овом свету и ништа не урадити! … Сви овде, у месту мога рођења, мисле да сам много и много урадио, а понеки ми још и завиде, мислећи да сам срећан… Како лепо мишљење имају о мени моји суседи, како ми они моју будућност проричу! Њима би смешно било кад бих им ја казао да са двадесет и три године нисам ништа урадио. „Толике године учи школу, красота, богами, срећан ће бити!“ — многи говоре, мислећи да и ја то исто мислим… А мој отац, како он још мисли! — О, мој тужни оче, ти си у мене положио сву своју наду, ти ме љубиш као зеницу свога ока или још више, више него и сама себе, ти се радујеш моме напретку, топиш се у блаженству мислећи како ћу ја бити срећан! Мислиш како ћеш се поносити мноме и радовати се кад ко каже да сам ја твој син; мислиш да ти то заслади последње дане живота… А мајка моја? — Ах, она још унапред ужива у томе како ће ме по свршетку школе видети срећна и задовољна; мисли како ће весело провести са мном остатак својих дана… А ја? — Ја само гледам своју будућност празну и пусту, као год што гледам у исту такву прошлост!

— Провео сам толике године за ђачком клупом. Док бејах у млађим годинама, био сам добар ђак, ал’ нашто то? — За последње четири године, проводећи живот у лумповању, разврату и картању, поборавио сам све што сам пре научио, а новога слабо сам што читао… Пре недељу дана истеран сам из свију завода у земљи! … И сад, шта све то значи? Шта је то? — Зар то не значи: двадесет и три године бити на свету, постојати и не урадити ништа! Ужасно! — Још нико не зна да сам отпуштен из завода. Данас при састанку нико није приметио моје нерасположење, а ја сам једва уздржао сузе у очима… Да, да, они су били врло радосни, а ја сам се мало с њима бавио, изговарајући се да волим да одем до извора и да мало прођем! … А кад дознају? … Па ја још постојим на овоме свету, још дишем, још мислим, а тако сам ништаван и безначајан, а поред свега још и гадан: варам родитеље, варам целу околину и желим чак и сама себе преварити! … Сад моји родитељи безбрижно спавају, а кад би знали каквог сина имају, целе ноћи не би тренули! … Сутра, на мој дан рођења, познаници ће долазити, те ми честитати, пиће и певаће у моје здравље; моји ће родитељи бити весели, — а ја? … Како ми је несносна и мрска та реч „ја“! … Самога себе презирем, гнушам се самога себе: ја сам велики кривац! Упропастио сам рођеног оца и мајку! … О, оче, и ти, мајко, да ли сте икад помислити могли да овако што може бити с вашом надом, с вашом узданицом! … Грешан сам, ја вам загорчавам последње дане живота!“

Овакве мисли врзле су се по памети Милану који је баш тога дана дошао из Београда родитељима у Н… Прошло је било пола ноћи, а он је седео сам за столом у својој соби с наслоњеном главом на леву руку, тужним погледом гледајући предмете около себе, али ниједан није могао видети јасно и распознати; десном руком одмахнуо би покаткад тако, као да би хтео рећи: „Нека иде бестрага све!“ Чело му се све јаче и јаче набирало; а с времена на време отео би му се из груди дубок уздах, који прекидаше мртву тишину што је у соби владала. Напослетку стеже песницу десне руке и удари се њоме по челу: очи заблисташе сузама и он, раширивши обе руке, блесаво погледа у пламен од свеће што тихо гораше на столу; уздахну јако и дубоко, а за уздахом изви се туп и загушљив усклик: „Тешко мени!“ и лицем му пређе неки грозничав и једак осмех, а модре усне задрхташе.

Он је у том тренутку гледао себе у својој прошлости, у часовима проведеним развратно и бурно, а у исти мах у тим истим часовима и своје родитеље како се хвале и поносе с њиме.

Затим му се учини као да види пред собом и оца и мајку како га гледају погледом пуним надања, пуним љубави и чињаше му се као да шапћу: „Ти си наша нада, ти ћеш нам засладити живот!“ — Није могао више издржати. Малакса и, заронивши главу међу руке, поче горко јецати, а суза за сузом котрљала се низ његове бледе образе.

Дуго је био у таквом положају: свећа је пред њим горела; у соби је владао потпун мир; месец је просијавао кроз прозор на месту где беше размакнута завеса, а споља допирао је глас веселе и тихе песме славујеве.

После тога диже се и пође постељи, у коју гледаше тако као што путник, уморан и измучен својим путовањем, гледа пред собом кућу своју, где мисли наћи склоништа и одмора, али ипак стрепи да се није каква несрећа догодила за време његовог одласка.

Веома се дуго свлачио; капут је неколико пута закопчавао и откопчавао док га је свукао, а тако отприлике ишло је и с осталим. Све је ствари у највећем нереду оставио разбацане по соби, а затим легао.

Дуго се превртао у постељи. Мисли су му лутале по бескрајности: час су га носиле у прве дане детињства, у најдаљу му прошлост, а час у будућност, у последње дане живота; по садашњости су јуриле муњевитом брзином. Пред очима су му се ређали многи и разноврсни предмети; познаници и пријатељи његови лебдели су му пред очима и он је слушао њихов безбрижан смех, слушао где му говоре: „Жестоко, жестоко, још мало па да свршиш школу!“ Они су сваки час губили свој облик и заузимали облик другог чега. Час се од његовог суседа Пере створи неки његов друг школски који зна да је он отпуштен, па му говори: „Еј, Милане, Милане! …“ Милан се трже на те речи, а пред очи му пројуре друга лица, други предмети, и одједаред му се учини да су се сви предмети претворили у слова, у нешто страшно написано, а његови родитељи јуре да стигну и прочитају. Он се опет трже, и свега нестаде, а пред очи му изиђе дуга, мрачна и страшна пољана на којој се види само један мали огорео пањић. Пањић се наједаред претвори у његовог оца, који му нешто прети… и он појури њему, кад тамо, а од његовог оца створи се неки кафеџија из Београда, који се гласно насмеја, потапша га по рамену и рече: „Не бој се, опасност је прошла!“ Милану пролете осмех преко усана, лице му се разведри… већ је заспао.

Сутрадан око 8 часова Милан је још спавао: дисање му је било дубоко и тихо, а бледо лице својим изгледом и тужном укоченошћу, на коме су се видели трагови проливених суза, чињаше се као земљиште на коме су свршавани страшни бојеви и глупе бесмислене игре, а по њему беше пробио крупан и хладан зној. Сунце је весело просијавало у собу кроз прозор и зраци су падали на Миланове руке, које беше пребацио преко покривача.

У кујни је владала велика ужурбаност: спремано је за дочек гостију, који ће тога дана доћи да честитају Милану рођендан; али су сви послови свршавани у највећој тишини.

— Лакше, немојте да пробудите Милана — шапутала је његова мајка, а топила се у милини спремајући за рођендан своме сину. Како је весело пословала по кући, како јој је изгледало све мило и лепо; чинило јој се као да свака ствар пева и некако друкче изгледа, па и саме муве није данас као обично мрзела и јурила: „Нека их — сигурно је помишљала у себи — данас је Миланов рођендан! …“

— Да пробудим бату, мајко? — упита Миланова сестрица, која утрча споља носећи у руци киту цвећа.

— Немој, благо мајци, нека спава још мало — одговори она, а затим помисли у себи: „Јадно дете, намучило се по школама учећи дан и ноћ; нека се одмара још!“ Лицем јој прође нека тренимична сета.

Дете затим опет весело отрча напоље и поче јурити једног лептирића.

— Лакше, благо мајци, да се не убијеш — рече му мајка гледајући неко време за њим, а затим полако на прстима уђе у Миланову собу.

Милан је још спавао у истом оном положају. Она стајаше крај његове постеље неко време и гледаше га погледом пуним љубави, како само мајка може своје дете гледати… Како је блед! Толике године над књигом баш се намучио, али још мало, па већ све да му се надокнади!“ — мишљаше она у себи; затим се саже те га пољуби у бледо чело и поглади му руком косу. „Сирото дете“ — прошапута она, и опет лагано, на прстима, изиђе у кујну, где се даде живо на посао.

Отац Миланов бавио се за то време у дворишту, наређујући како ће се уредити прасе и јагње што је за тај дан спремао. И он је био весео и помишљао како ће се идуће године на исти дан спремати да пође у госте своме сину, који ће дотле већ постати чиновник. Та га је мисао толико крепила и веселила да је мислио како би му било и немогуће без ње и постојати!

Око 9 часова устао је и Милан. Пошто се умио и обукао, изиђе у башту. Време је било дивно; сунце је на све стране сипало раскошно своје зраке; мирис цвећа јако се осећао, а из оближње шуме допирали су гласови птичјег певања. Он је био малаксао и немоћан, а у души му је било мрачно и пусто и чинило му се као да је сва та дивота лепог летњег дана само на то да он јаче осети своју бедност и ништавност. Бесвесно је гледао око себе. Врапци су се сунчали, прпушкајући се у прашини; кокоши су чепркале по цвећу тражећи какву бубицу или црвића, и он их није хтео јурити; један пас лењо се отегао у хладу под јоргованом, и тек би покадшто шкљоцнуо зубима за каквом мувом или се почешао шапом по врату; ’челе су зујале око цветова, завлачиле се у њихове крунице и излазиле натраг, и опет даље лете. Милан је свему ономе што је гледао завидео; све му је изгледало срећно и задовољно; он се осећао најнезнатнији и најништавији од свега што су његове очи гледале, па чак и од једног парченцета жуте хартије које је поветарац клатио на земљи. Сви гласови што су му допирали до ушију: и птичје певање и шушкање лишћа и зујање ’чела, па чак и рика говеда и тихо рзање коња у штали — све му се чињаше необично и тајанствено, све као да нешто прориче.

После овога опет се врати у своју собу, одакле се тешком муком усуди да изиђе у кујну.

— Што си се, сине, толико успавао? Ти треба данас да частиш! — рече му мајка меким и нежним гласом.

— Не знам, боли ме јако глава! — промрмља Милан, трудећи се да, што може више, прикрије своје јаде.

— Не мари, благо мени, проћи ће то. Јуче си путовао, па је зар због пута.

Расејано и тужно гледао је Милан шта се збива око њега: мајка му је намештала неке чаше на ормарчићу и беше се јако удубила у тај посао; момци су секли месо за ручак и разговарали о томе како је дебело јагње што је заклано за печење; Милица, жена која је помагала његовој мајци у послу, мешала је јело у лонцима и непрестано се жалила како је пресолила чорбу, те је то бацило у неку бригу. Споља се чуо глас његова оца: „Још мало, још мало, ха! … Тако, сад само да се припече, ала ће да буде красота! … Еј, Миловане, иди те зови гајдаша да бар данас мало поиграмо.“

Милану све то изгледаше глупо и чудно, изгледаше му као нека чудна игра после које ће све отићи у ветар, у прах! … „То је све због тебе“ — зујао му је неки глас једнако у ушима, и он жељаше да бега некуд — да се нигде не скраси, а у ушима му је зујао глас: „Зар си ти заслужио ово?“ — и он се грозио тога гласа.

Дошле су на ред и здравице.

— Да попијемо чашу вина у здравље Миланово — отпоче први г. Пера. — Прими, Милане, од мене ову здравицу, као од проста човека. Ја ти желим да будеш први до првога; да дочекаш велику славу и срећу, па да се сви с тобом поносимо, а највише твоји родитељи; нека ти да бог што зажелиш… Да бог да много и много година дочекивали данашњи дан у здрављу и весељу.

— Дабогда! … Амин, боже! — прихватише остали и започеше певати:

— Многаја љета, на многаја љета!

У том тресну пуцањ пиштоља напољу и гајдаш засвира.

Милана свега подиђоше мрави. Хтеде устати и отићи, али није могао ни смео, ни сам не зна зашто.

Опет наста куцање чашама, песма и смех. Гости су постајали све веселији и веселији, а Милану се сваки њихов глас чинио страшан и грозан, пун чудних прича, па се после претворио у глас: „Зар си ти ово заслужио?!“

Весеље све јаче и јаче. Устаде и Миланов отац, те стаде обасипати благословима свога сина, па затим и мајка.

— Дај, боже! — хорило се са свију страна. Опет запеваше „многаја љета“, опет пиштољ пуче, опет гајдаш засвира.

Милану се завртеше сузе у очима. Диже се и посрћући пође својој соби. Мајка му пристаде за њим и стаде га запиткивати:

— Је ли ти тешко, сине, боли ли те много глава?

— Боли — загушеним гласом одговараше Милан.

— ’Ајде лези, сине, благо мајци… нека гостију…. О, о, о, шта да буде детету?

Она га одведе у собу, намести на постељу врло пажљиво и покри.

— Спавај ти, сине, то ће да прође — рече она забринутим гласом полазећи из собе, пошто га пољуби у чело.

Весеље и даље траје, гајдаш свира, а гости се ухватише у коло. Милан је у другој соби лежао и гушио се од плача, а у ушима му је зујао онај глас. Зар је то све због тебе? … Јеси ли ти то заслужио?!“

Ноћ је мирна и ведра; звезде трепте на плавом небесном своду, немирни лахор тајанствено шушкара лишћем, цвеће мирише, а славуј извија своју тиху и веселу песму.

Београд, 1893.

 

Извор: Вученов, Димитрије (прир.), Радоје Домановић – Сабрана дела I–III, Просвета, Београд 1964.